Dejan125 kaže:
Evo i ja da se javim na ovu temu, jer mi je vise-manje u domenu mog zanimanja, pa da pokusam dati neke "teorije".
316 celik ne bi trebao ovako da se "ojede", prosto za to nije napravljen niti predvidjen. 316 celik, koliko se ja sjecam, ima 16% hromiuma, 10% nikla i 2% molibdena. Svi nehrdjajuci prije ovoga su imali sastav sa hromiumom i niklom, ali ovaj je bio medju prvima sa molibdenom koji mu daje dodatnu otpornost na razne vrste korozija.
Elem, kao i svaki nehrdjajuci, tako i ovaj ima dvije "faze". Jedna aktivna faza i druga pasivna. U aktivnoj fazi hromium nije u stanju oksidacije, tacnije nema prisutnog hromium oksida, dok u pasivnoj se stvara hromium oksid. Ovaj oksid stvara tanku prevlaku preko celika, debljine od oko 1-5 nanometara i to ustvari dovodi do veoma visoke otpornosti na koroziju celika.
Naravno, ostecenjem spoljasnjeg sloja oksida, dolazi do ubrzane korozije, i celik postaje manje otporan.
Postoji vise nacina kako je moglo doci do gubljenja pasivnog sloja, da celik udje u svoju aktivnu fazu. Ako izuzmemo mogucnost galvanske reakcije i korozije na taj nacin (jer se ovaj tip korozije uglavnom javlja kod zavrtnjeva kad 316 aktivni i pasivni dolaze u kontakt uz prisustvo nekog elektrolita kao sto je morska voda) ostaju, po meni dvije mogucnosti:
1. Greska u proizvodnji. - javljanje nepravilnosti u sastavu celika, los hemijski proces prerade ili mozda losa termicka obrada pri samom oblikovanju.
2. Mozda i najrealnije - "trljanje" celika sa celicnom vunom, celicnim cetkama, itd itd. Samim ovim procesom unistava se pasivni sloj oksida a unosi se dodatno zeljezo koje je, mogu reci, neotporno na koroziju. I naravno hlodiri, kiseline i ostali izazivaci korozija vrlo lako izazivaju trajne posljedice po celik na tom mjestu.
Bookmarks sajtovi