Registracija
Help
274Likes
LinkBack URL
About LinkBacks
Re: Ma taj sat je cudo pravo....
CUDESNA SPRAVA
Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smje*la unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaser*vage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao ne*ko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajan*stveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cis*tim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
- Pa dasta je nego ziv - mirno kaze djed.
- Sat ziv?! - zabezekne se Sava.
- Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
- Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredi*vanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godi*ne lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
- Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogo*dine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobo*zno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, bice pazeno k'o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
- Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
- Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, lazi samo.
- Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce pre*ko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
- Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znas ga naviti, velis?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mje*secom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.
-Branko Copic, Basta sljezove boje
Branko Ćopić - Bašta sljezove boje i Čudesna sprava - YouTube
Zelim Vam jos puno satova koji se vama svidjaju...
I neka Vas uz dobro zdravlje sluze.
Pozz
Odgovor sa citatom
o satovima i firmama koje su ih pravile. Neki su ot tih "ronioca" vec davno zaboravljeni i ultra su retki. Neki su pak doziveli renesansu i opet su medju nama u svom punom sjaju i spremnoscu da ispune "najdublje" zelje. 
Bookmarks sajtovi