Seiko 7016-5000 aka Monaco - I deo
Mehanizam: Automatic cal. 7016A, 17 rubina, 21.600 bph, Chronograph (60sec / 30min / 12hr) sa fly-back komplikacijom, Diashock zaštita, brzo podešavanje dana i datuma
Kućište: Stainless steel (širina: 37mm bez hrono tastera, sa ušicama za kaiš: 42mm, debljina: 13mm, širina kaiša 19mm)
Brojčanik: tegetsive boje, sa metalnim markerima za sate i metalnim kazaljkama sa fosforescentnim delovima
Staklo: akrilno (pleksi), izdignuto
Vodootpornost: 30m
Proizvodio se u Japanu od 1971. do 1978.
Krajem šezdesetih godina, Seiko je lansirao dva veoma popularna hronografa – kalibre 6139 i 6138, koji su i danas veoma cenjeni među kolekcionarima vintage satova. Jedan od njih, 6139-600X, čak je dospeo i u svemir 1973. godine zahvaljujući kapetanu Pogueu, koji je, uverivši se u njegovu pouzdanost i tačnost, odlučio da, za svaki slučaj, pored službene omege, ponese i svoj seiko - sakrio ga je u džep kombinezona i tako ga „prošvercovao“ u letelicu. (Odličan tekst o tome napisao je Walter, ko nije pročitao – odmah da to uradi!)
Mesto i važnost Seikovih hronografa bolje će se razumeti ako se sagleda u istorijskom kontekstu. Sredinom šezdesetih godina – najverovatnije 1967 – nekoliko prozvođača otpočelo je rad je na razvoju potpuno novog mehanizma, automatskog hronografa. Direktna konkurencija bili su Zenith i grupa udruženih prozvođača: Breitling, Hamilton-Buren, Heuer i Dubois-Depraz (tzv. Chronomat grupa; njihov projekat izrade automatskog hronografa dobio je šifrovani naziv Project 99), koji su se takmičili za prestiž na evropskom tržištu. Pojavile su se, međutim, glasine (tada, da podsetimo, nije bilo interneta (mada je, znam, teško poverovati), a iz Evrope se u Japan putovalo Transsibriskom železnicom 3 nedelje, ili brodom 3 meseca, dok je putovanje avionom bilo praktično nezamislivo za “obične” ljude)) da na sličnom mehanizmu sa novim pristupom, vertikalno povezanom kolonom zupčanika, radi i Seiko, japanski proizvođač koji u Evropi još nije bio poznat, ali se u stručnim krugovima već uveliko pričalo o kvalitetu njegovih satova. To je samo intenziviralo borbu i želju svake od ovih manufaktura da postane prvi proizvođač automatskog hronografa.
Kao pobednik iz ovog nezvaničnog takmičenja izašao je Zenith: 10. januara 1969. štampi je predstavljen legendarni El Primero, cal. 3019 PHC. Nešto kasnije, tačnije 3. marta, svoj mehanizam, tzv. Chronomatic Caliber 12, predstavili su i udruženi proizvođači, a Seiko, udaljen od epicentra borbe, predstavio je svoj kalibar 6139 najverovatnije takođe u martu ili, najkasnije, u maju. Iako bi bilo neozbiljno poricati superiornost Zenithovog El Primera, ipak treba napomenuti da je to bila, praktično, samo marketinška pobeda jer je proizvodnja El Primera počela tek u oktobru 1969, dok je serijska proizvodnja Chronomatica počela krajem leta 1969. Po svemu sudeći, Seikov mehanizam je bio prvi automatski hronograf koji se našao u serijskoj proizvodnji i slobodnoj prodaji (istina, samo na japanskom tržištu). Iste te 1969. godine, Daini Seikosha predstavlja još jedan nov kalibar, liniju 70xx. Kalibar 7016, o kome će ovde biti reči, naslednik je linije automatskih hronografa kalibra 6139, i doneo je, ponovo, nekoliko važnih inovacija. Pre svega, cilj je bio smanjiti količinu delova i tako optimizovati proizvodnju a zadržati funkcionalnost, stabilnost i kvalitet. Ovaj mehanizam se smatra jednim od najzanimljivijih i najboljih seikovih hronografa i obično se svrstava u high-end kalibre ovog proizvođača. Više reči o dizajnu mehanizma biće kasnije.
Dotični model, sa oznakom 7016-5000 proizveden je za japansko tržište, i prepoznatljiv je po četvrtastom kućištu i elegantnom brojčaniku tamnoplave boje. Ovaj model se, kao i cela 7016 serija, proizvodio od 1971. do 1978. i danas se smatra vrlo, vrlo retkim. Kolekcionari kažu da se poneki primerak ovog modela pojavi u prodaji isto toliko retko kao i npr. 6105-800x iz prve serije, ili 6306 (tako da sebe smatram pravim srećnikom budući da sam se u Srbiji dokopao jednog takvog, pa još u odličnom stanju).
Druge verzije 7016-50xx nisu, po mom skromnom mišljenju, nista manje zanimljive. Ima ih u različitim bojama brojčanika i podbrojčanika, a oblici kućišta takođe variraju, s tim što kasniji modeli imaju zaobljenije ivice.
Kućište
Oblik kućišta je i bio povod za nadimak koji je ovaj model dobio. Serije 7016-50xx nose naziv Monaco jer izgledom podsećaju na legendarni Heuer Monaco koji je slavu stekao zahvaljujući svom angažmanu u filmu Le Man. (Inace, Heuer Monaco koji je Steve McQueen nosio tokom snimanja, prodat je u junu 2009. godine na on-line aukciji sajta Antiquorum za $87.000!)Kućište je polirano, mada su na nekim modelima iz serije kućišta bila brušena. Stranice su jedva primetno zalučene, sa blago zaobljenim uglovima. Ušice za kaiš su takođe zaobljene, diskretne i elegantno uklopljene u oblik kućišta, čineći, praktično, vizuelnu celinu sa njim.
Sa desne strane, kao sto je i uobičajeno, nalaze se hrono tasteri i krunica, koja je uvučena u kućište. Iako je na ovaj način krunica odlično zaštićena, a i ceo sat elegantnije izgleda, moram da priznam da ovo rešenje nije baš funkcionalno, jer ju je nemoguće izvući ako je sat na ruci, a i podešavanje tačnog vremena ili datuma prilično je teško i pipavo – čak i kada je izvučena, krunica jedva da milimetar-dva viri izvan ivice kućišta i vrlo ju je teško uhvatiti i okretati. Na sreću, ovaj mehanizam je zadržao mogućnost menjanja dana pritiskanjem krunice, dok se dan menja njenim okretanjem kada je izvucena na prvo koleno, pa je celu operaciju uskladjivanja dana i datuma moguće ipak brzo i relativno lako izvesti.
Hrono tasteri su jednostavnog izgleda, bez ukrasa ili šrafure.
Originalno staklo sata je akrilno, tj. pleksi, četvrtasto i izdignuto iznad kućišta. To, naravno, nije baš praktično rešenje, jer je izloženo habanju celom površinom i bočnim stranama budući da ne postoji korona koja bi ga štitila. Na mom satu nalazi se verovatno originalno staklo, koje čak i nije mnogo izgrebano, ali je, nažalost, popucalo, što je sasvim normalno za pleksi stakla stara nekoliko decenija – vremenom se akrilna stakla suše i gube elastičnost, pa dobiju sitne naprsline koje se dobro vide i golim okom kada se gleda iskosa.
Debljina kućišta je 13mm, što je dosta manje od debljine štopera starije generacije (pomenutih 6139 i 6138) i što je posledica manje debljine mehanizma.
Bookmarks sajtovi