Sada me je jedna TV emisija podsjetila na drugara iz trećeg razreda osnovne.. Taj dečko često je na najlakša pitanja odgovarao čudno, atipično:
- Koji mjesec u godini ima 28 dana?
- Svi - rekao bi Ivan.
- Hajde Ivane, ne blesavi se - namrštio bi se profesor. Znaš li ti koliko su dva i dva?
- Dvadesetidva - odgovorio bi Ivan s pogledom između lukavog i normalnog.
Koliko se sjećam, većina u razredu je mislila da je Ivan otkačen, čak pomalo i glup.Profesor se vidno ljutio.
Kasnije, kada sam postao tv dopisnik iz New Yorka, pitao sam jednog američkog nastavnika kako bi on reagirao na Ivanove odgovore..
- Pustio bih da odgovara. A u fus noti uz ocjenu dopisao bih "posebno inovativan, uputiti ga da kombinira rutinske odgovore s urođenom inventivnošću".
Ivan je završio u Americi i kada smo se čuli, 1980-te, već je bio profesor na Institutu za nuklearnu fiziku u Kaliforniji.
Kod nas je inventivnost u školi bila opasna pojava. U najmanju ruku riskirao si pogrdan nadimak koji bi te pratio cijeloga života.
Zato se za svaki slučaj većina drži štreberskog pristupa. Da se slučajno ne "provali".
Mnogi tako nastave kroz život.
Goran Milić