Jedna od knjiga koja je ostavila ogroman utisak na mene i koju sam citao u pravo vreme,je knijga "Mi deca sa kolodvora Zoo".
A "Ocevi i oci" od Slobodana Selinica je jedna od kniga koju voma volim. "Od 7 do 3 " Mome Kapora je,bar meni,odlicna knjiga.
I ja sam "D
jecu s kolodvora Zoo" čitala kao tinejdžerka, pročitala sam sve Selenićeve knjige - sve ih preporučujem. Kapor - čitala sam ga u osnovnoj školi (Dnevnik jedne Ane, Una Foliranti...), reći ću ovako, mislim da ima mnogo boljih pisaca od njega i boljih knjiga od njegovih

. Za prve 2 knjige dobijaš "lajk".
************************************************
Pročitala sam Mišiminu „Ispovest maske” i odmah ispravaka u odnosu na moj prošli post, knjiga nije autobiografska, ali u njoj ima autobiografskih elemenata. Koji od njih su autobiografski, a koji nisu, verovatno ne znaju ni oni koji su dublje proučavali Mišimin lik i delo, ovo se, pre svega odnosi na neke događaje iz detinjstva, unutrašnja razmišljanja glavnog junaka Kočana - koja od njih su bila i Mišimina dečačka i mladalačka razmišljanja koje je iskoristio u knjizi, a šta produkt mašte verovatno nikada nećemo znati do kraja.
Primetno je da je junak knjige „rođen” u januaru 1925. baš kao i Mišima, koji je mlađi samo 10 dana. Još jedan zanimljiv detalj, taman dovoljno da nam da doznanja da knjiga nije autobiogradija, a opet i da naglasi povezanost sebe i svog junaka.
Sudbinu Kočana pratimo kroz pripovedanje u prvom licu, knjiga liči na dnevnik, iako nije pisana u formi dnevnika, sećanja i događaji nam se predstavljaju hronlološki, godine glavnog junaka ili istorijski događaji jasno govore o kojoj godini se radi. Roman počinje prvim Kočanovim sećanjem, u kome kaže da se seća svog rođenja, kapljica na rubu drvene kadice u kojoj je prvi put okupan. Kao mali Kočan pada sa trećeg stepenika i povređuje teme, da bi u četvrtoj godini oboleo od autointoksikacije. Ovi događaji određuju njegovo detinjstvo, bolešljiv dečak, kome su mnoge stvari ograničene – od pojedinih vrsta namirnica, do druženja sa drugom decom. Jedna od posledica ovakvog života i nebavljenja sportom dovešće do toga da se ostane žgoljav, a s druge strane fasciniran snažnim muškim telima. Kočan je dete bujne mašte, do detalja je opisano šta ga fascinira u ranom detinjstvu. Tema seksualnosti prisutna je od početka knjige. Dečaka seksulano privlači drug iz razreda koji je za razliku od njega krupan i snažan. S druge strane, ne oseća nikakvo uzbuđenje kada je u društvu devojčica.
Citat :
“ Pored toga, u ovoj kući se od mene izričito zahtevalo da se da se ponašam kao dečak. I tako sam nevoljno počeo sa maskaradom. Otprilike u ovo vreme počeo sam da shvatam da je ono što su ljudi smatrali mojim poziranjem, zapravo bila potreba da izrazim svoju pravu prirodu, a da je ono što su smatrali mojom pravom prirodom, bila - maskarada”
Upravo ova račenica objašnjava i naslov “Ispovest maske”.
Kočan je usamljeni dečak, koji otkriva da nije poput svojih vršnjaka, ali to pokušava da prikrije, veoma je senzibilan tako da su pojedina osećanja kod njega ravna fizičkim senzacijama.
Citat :
“Žudnja koja probada kao oštar bol. ”
Kroz čitavu knjigu ide zbrkanih osećanja, počinje i vezu se devojkom zapitan : „Da li je to možda ljubav ?” . Međitim, u trenutku kada njena rodbina očekuje da je zaprosi vešto se izvlači iz situacije. Ambivalentnost osećanja i postupaka karakteristični su za Kočana, želi da od ode u rat 1945. čak i da pogine, ali će prevariti mladog lekara, tako što će jakoj, dan pred odlazak na komisiju, prehladi dodati i čitavu (nepostojeću) anamnezu, da bi bio oslobođen vojske. Jaka želja za životom, a onda razmišljanje o samoubistvu.
Kočan ne ostvaruje ni homoseksulanu, ni heteroseksulanu vezu, na kraju knjige ima oko 25 godina, rat je završen, a on je pravnik u državnoj službi, (p)ostaje prijatelj sa svojom nesuđenom verenicom.
Dodaću još jedan citat
Iznenada me obuzeo oštar bol koji se javlja kada suviše dugo zurimo u nešto. Taj bol je objavljivao: “Ne pripadaš ljudskom rodu. Ti si biće nesposobno za odnose unutar društva. Ti si samo neljudsko stvorenje, nekako čudno i jadno.”
Evo i kratke Mišiminu biografije, kao i nekih detelja koji mogu biti interesantni.
Kimitake Hiraoka (
平岡 公威 Hiraoka Kimitake, 14. januar 1925—25. novembar 1970) poznatiji pod književnim pseudonimom
Jukio Mišima (
三島 由紀夫 Mishima Yukio)
Napisao je četrdeset romana, osamnaest pozorišnih drama (sve su dugo izvođene), dvadeset tomova kratkih priča i dvadeset tomova književnih eseja. Režirao je, bio je glumac, savršen mačevalac i atleta, leteo je u fantomu „F-102“; dirigovao simfonijskim orkestrom; sedam puta je putovao oko sveta; tri puta bio na listi nominacija za Nobelovu nagradu. Bio je svetski čovek sa neutoljivom težnjom za životom, čovek koji je uvek „izgledao neobično sposoban da uživa u darovima svog čudesnog talenta i nadljudske volje“.
Rano je stekao veliku književnu slavu. Imao je samo dvadeset sedam godina kada je postao najmlađi japanski pisac kome su štampana sabrana dela - u šest tomova.
Prilično kasno, tek u tridesetoj godini života, shvatio istinitost i značaj izreke da “telo može što duša hoće”, i počeo da intenzivno radi na - bodibildingu. U tome je bio istrajan do kraja života, dakle punih petnaestak godina.
Jukio Mišima odabrao je najfanatičniju, najjapanskiju smrt koja se može zamisliti. Pre četrdeset godina, sa četiri kadeta iz svog „Društva štita“, neke vrste male privatne garde, Mišima je posetio komandanta Japanskih odrambenih snaga, kako se zvanično naziva Japanska armija. Na njegov mig, kadeti su uhvatili komandanta i držali ga pod pretnjom samurajskog mača, dok je Mišima, kroz zabarikadirana kancelarijska vrata, zahtevao da se Trideset drugi puk okupi u dvorištu i sasluša njegov govor.Nekoliko minuta posle podneva izašao je na balkon i pozvao vojnike da se zajedno sa njim „dignu protiv posleratnog demokratskog sistema koji je Japanu oduzeo njegovu armiju i njegovu dušu“. Nameravao je da govori trideset minuta, ali pošto njegove reči nisu mogle da se čuju od poruga i zviždanja osam stotina razljućenih ljudi, prestao je da govori već posle sedam minuta, vratio se u komandantovu kancelariju i izvršio harakiri. Posle njega, to je učinio i njegov glavni kadet Morita.
Mišima je bio oženjen i imao sina i ćerku, to može da ukaže da je bio biseksualac, ali isto tako našla sam i podatak da se oženio pod pritiskom majke, a i drugi :
“Oženio se u 33. godini, kada je već bio poznata ličnost. Bilo je više razloga koji su ga na to naterali, njega koji je veoma voleo „bećarski život” neženje medju prvima svakako je i onaj uobičajen i nekako imperativan u Japanu -
da je svako dužan da stupi u brak.”
Imao je ljubavnike, jedan od njih je bio pomenuti Morita koji je trebalo da mu odseče glavu, ali pošto to nije uspeo iz dva pokušaja, posla se prihvatio prisebniji kadet koji je uradio ono što je trebalo.
Našla sam i podatak da je samoubistvo planirao godinu dana ili čitavih pet godina.
Ono što bi moglo posebno da zanima članove foruma „Svet satova” je da je Mišima bio opsesivno tačan, nikada nije zakasnio sa predajom teksta. Pisao je od ponoći do zore, noć pre samoubistva je završio svoje poslednje delo „More plodnosti” i stavio ga u koverat koji će biti poslan izdavaču.
Iza Mišime je ostao određen broj fotografija, na tri sam pronašla – sat. Ne bih rekla da je na slikama isti sat, što ukazuje da je u najmanju ruku voleo satove, a možda bio i kolekcionar. Još jedna kontraveza vezana za Mišimu je da je, iako potpuno posvećen tradicionalnom japanskom načinu života, voleo da se oblači po evropskoj modi, činjenica je da je mnogo putovao, možemo samo da nagađamo da li su na ruci "japanci" ili "švajcarci" Posebno impresionira slika u sredini

.
Na kraju, red je da vam preporučim neku njegovu knjigu.
„Zlatni paviljon” (Kinkakuji), „Mornar koji je izneverio more” (Gogo no Eiko),
„Ispovest maske” (Kamen no kokuhaku),
„Huk valova” (Shiosai),
„Posle banketa” (Utage no Ato), i tetralogija „More plodnosti” (Hojo no umi).
Pročitala sam one koje sam boldovala, izbor pada na „Zlatni paviljon”.
Podaci su skupljani sa raznih strana, sa interneta, blogova, Margerit Jursenar je napisala esej o njemu, ali nemam ga pri sebi. Neretko su kontravezni, plod su različitih saznanja i tumačenja. Nisam imala nameru da davim :shot:, ali o Mišimi je jednostavno nemoguće pisati kratko.
japanci
